Za roditelja djeteta s tipom 1 dijabetesa, prvi dan škole nosi pitanje koje druge porodice nemaju: šta ako mu padne šećer, a mene nema tu?
Odgovor nije u tome da dijete bude izdvojeno ili pod stalnim nadzorom. Odgovor je u tome da škola zna šta da radi – da postoji plan, da postoji pribor, i da postoji bar nekoliko ljudi koji su prošli obuku. Dijete s dijabetesom može i treba da radi sve što i njegovi vršnjaci.
Provodimo projekt kojim želimo da svaka škola u kojoj uči dijete s dijabetesom bude spremna – i opremom i znanjem. Jedan dio sredstava već smo osigurali uz podršku Vlade Unsko-sanskog kantona, a za preostali dio aktivno prikupljamo sredstva. Svaka donacija približava nas još jednoj opremljenoj školi.
U školama postavljamo ormariće s osnovnim priborom: aparat za mjerenje šećera, trakice, lancete, alkoholne maramice i pisane upute o postupanju – na jednom, svima poznatom mjestu.
Radimo na nabavci glukagona koji će biti raspoređen po školama – za slučaj teške hipoglikemije, kada dijete ne može gutati i kada je svaka minuta bitna.
Obilazimo škole i educiramo nastavnike, pedagoge i osoblje: kako prepoznati nizak šećer, kako reagovati, kada zvati hitnu i kako upotrijebiti glukagon.
Uz opremu u školu ostavljamo i karticu koju popunjava roditelj, a koja stoji u zbornici – tamo gdje je osoblje može naći i kada razrednika nema. Na njoj je mjesto za fotografiju učenika, kako bi svaki nastavnik znao o kojem se djetetu radi.
Ovo je jedina situacija u kojoj školsko osoblje mora reagovati odmah. Dobra vijest: postupak je kratak i lako se zapamti.
Dijete je blijedo, drhtavo, znojno, iznenada razdražljivo ili plačljivo, ne može se koncentrisati, govori sporo. Kod mlađe djece to izgleda kao hir ili umor – kad niste sigurni, izmjerite.
Nikada ne šaljite dijete samo u hodnik, ambulantu ili kantinu – ni da popije sok, ni da nešto pojede. Nizak šećer se može pogoršati za nekoliko minuta, a dijete tada gubi snagu i sposobnost rasuđivanja. Šećer se donosi djetetu, ne dijete šećeru – dijete jede i pije tu gdje jeste, u učionici.
Sok, obična Coca-Cola ili tablete glukoze – količina prema uputama na kartici djeteta. Ne čokolada, jer masti usporavaju djelovanje. Sačekajte 15 minuta i izmjerite ponovo.
Nakon što se dijete oporavi, javite roditeljima šta se dogodilo i kada – to im pomaže da prilagode terapiju i spriječe da se ponovi.
Glukagon je hormon koji brzo podiže šećer u krvi. Koristi se samo u hitnoj situaciji – kada dijete ne može sigurno gutati, kada je bez svijesti ili ima grčeve. U tom stanju ništa se ne daje na usta, jer postoji opasnost od gušenja.
Klasični komplet je narandžast i lako uočljiv – upute su nacrtane na poklopcu.
Ako u školi stoji klasični komplet s bočicom praha i špricom rastvarača, priprema ide u pet koraka. Otopina se koristi odmah nakon pripreme.
| Situacija | Na šta paziti |
|---|---|
| Tjelesni odgoj | Izmjeriti prije časa. Brzi šećer mora biti uz teren, ne u učionici. Hipoglikemija može doći i satima nakon aktivnosti. Dijete se ne izuzima iz nastave zbog dijabetesa. |
| Izleti i ekskurzije | Ide bar jedna osoba upoznata s uputama s kartice djeteta. Pribor i brzi šećer putuju s grupom. Dijete se ne isključuje iz izleta. |
| Ispiti i testovi | Potrebno je omogućiti djetetu da izmjeri šećer prije ispita. Ako je vrijednost niska, preporuka je da se prvo pruži pomoć, a da dijete ispitu pristupi tek nakon što se stanje stabilizuje – ili naknadno, ako je to izvodivo. Rasuđivanje i koncentracija ostaju oslabljeni još neko vrijeme nakon oporavka. |
| Užina i obroci | Dijete mora imati vremena da pojede planirani obrok. Ako se inzulin daje prije jela, potreban je i prostor za to. |
| Pribor kod djeteta | Potrebno je da dijete može držati aparat, senzor i brzi šećer uz sebe u učionici – zaključan pribor u kabinetu ne pomaže kada zatreba. Uređaji ponekad zapište ili zavibriraju; to nije ometanje nastave nego alarm koji upozorava na nizak ili visok šećer. Molimo da se dijete zbog toga ne prekorava. |
| Alarmi na telefonu | Ako dijete koristi CGM, telefon je medicinski uređaj – alarm za nizak šećer mora ostati uključen i na času. |
Roditelji se često pitaju treba li razred znati. Odluka je na djetetu i porodici, ali iskustvo pokazuje da otvorenost pomaže više nego skrivanje. Kada vršnjaci znaju zašto neko mjeri šećer ili jede na času, prestaje šuškanje – a ponekad baš drug prvi primijeti da nešto nije u redu.
Kratko objašnjenje na času, primjereno uzrastu, obično je dovoljno. Ako želite, možemo doći i mi – radionica za razred dio je onoga što ionako radimo.
Glukagon se daje u hitnoj situaciji i ne može naškoditi ako se pokaže da šećer ipak nije bio nizak – zato je važno da bar nekoliko osoba u školi prođe obuku. Za inzulin i mjerenje se dogovara ko to radi, zavisno od uzrasta djeteta i od toga koliko je samostalno – a dogovoreno je najbolje zapisati na kartici, uz upute za hipoglikemiju.
Može i treba. Potrebno je da ide osoba upoznata s uputama za to dijete, da pribor putuje s grupom i da roditelji budu dostupni telefonom. Isključivanje djeteta iz izleta zbog dijabetesa nije rješenje – ni medicinski ni ljudski.
To je čest osjećaj, posebno kod starije djece, i treba ga poštovati. Ali razlika je između cijelog razreda i osoblja koje mora znati. Nastavnici moraju biti upoznati – to nije stvar privatnosti nego sigurnosti. Koliko se govori vršnjacima, odlučuje dijete.
Većina škola nema. Zato je i cilj ovog projekta da obučimo obično školsko osoblje – nastavnike i pedagoge. Za prepoznavanje niskog šećera i davanje soka ne treba medicinsko obrazovanje, a glukagon se daje jednostavno i o tome držimo obuku.
Tražite kratak sastanak na početku godine – razrednik, pedagog i nastavnik tjelesnog. Petnaest minuta uživo vrijedi više od papira u fascikli. Ponovite to svake godine i pri svakoj promjeni razrednika.
